Još jedna bosanska nevolja

Bosna i Hercegovina se utapa. Zbog jakih pljuskova voda se sa svih strana izlila iz svojih korita i zajedno sa muljem preplavila cijela naselja i, prema službenim podacima, odnijela više od 30 života. Gotovo milion ljudi je raseljeno, mnogo njih je i dalje u opasnosti. Ekonomske brojke tragedije sigurno će se mjeriti u milijardama dolara u ovoj maloj zemlji s tragičnom istorijom. Kako je jedan Bosanac primijetio: "Mi smo ionako jedva preživljavali, sada tonemo."
© 2015 SOS Udruženje za društvena dešavanja

Međutim, Bosna se utapa iz još jednog drugog razloga, a taj nije Božije djelo. Prošlo je već osam godina otkako je počela mukotrpna borba da se uspostavi učinkovit sistem, jer onaj koji datira iz 1995. a čiji je cilj bio funkcionisanje zajedničkih institucija, je počeo neminovno posustajati pod novim nasrtajima nacionalizma, korupcije i međunarodnog zanemarivanja te voditi u stagnaciju koja polako preplavljuje politički, ekonomski pa i duhovni život Bosne. Čak i prije nego što su počele bujice, samo su rijetki Bosanci, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, vidjeli nadu u budućnost svoje zemlje. Mnogi mladi jednostavno žele otići iz nje.

Zapravo, nevjerovatno loša reakcija čelnika i institucija Bosne i Hercegovine na trenutnu krizu kristalno jasno pokazuje disfunkcionalnost zemlje. Slojevi nepotrebne birokratije i nezgrapni mehanizmi odlučivanja, čija je zamišljena svrha bila da ispoštuju specifičnosti grupa, zapravo su iskorišteni od strane političara koji služe samo samima sebi, da bi podsticali etničke strahove, širili svoj utjecaj, koristili ih za punjenje stranačkih blagajni i za sve to vrijeme izbjegali bilo kakvu odgovornost.

Kada su poplave uzele maha, Bosanci su na društvenim mrežama iskoristili priliku da se istresu na nesposobnost vladinih institucija – na primjer odluku javnih televizijskih servisa da nastave emitovanje turskih sapunica umjesto važnih servisnih informacija za građane. Bijesne žrtve poplava kažu da su birokrate i zvaničnici na različitim nivoima vlasti ignorisali njihove vapaje za pomoć.

Susjedne Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Crna Gora su daleko brže ponudile pomoć poplavljenim područjima i Bosne i Srbije, i to bez uzimanja u obzir etničke pripadnosti primatelja. Isto tako, kataklizmične poplave prisilile su mnoge Bosance da izađu iz svoje etničke izolacije da bi pomogli jedni drugima, obnavljajući tako dugo godina zanemareni osjećaj solidarnosti sa svih strana etničkih linija.

Neko bi se ponadao da su u ovim okolnostima političari dvije etnički podijeljene regionalne jedince u zemlji mogli ostaviti po strani svoje polarizujuće taktike. Ali avaj, poplava je postala još jedan način da se uberu politički poeni za izbore u oktobru. Čelnik bosanskih Srba, glavni zagovarač podjela, Milorad Dodik, je tako iskoristio hitan sastanak s premijerom Srbije, Aleksandrom Vučićem, da ponovo iskaže svoj prezir prema svakoj politici koja dolazi iz Sarajeva, glavnog grada BiH, koja po njegovoj procjeni služi samo bošnjačkim interesima. Među bošnjačkim političarima, federalni premijer Nermin Nikšić, i nedavno smijenjeni državni ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić, usresredili su se na uzajamne političke optužbe, umjesto na obezbjeđivanje podmoći ugroženima.

Ukratko, Bosna treba hitnu međunarodnu pomoć, ne samo da bi se izašlo na kraj sa poplavama, već i da se okonča politička paraliza zemlje. Pod rukom međunarodnog nadzora Bosna i Hercegovina funkcionisala je deceniju nakon završetka rata 1995., ali je taj nadzor prepustila 2006., novoj politici  „lokalnog vlasništva". Kada je novi međunarodni visoki predstavnik predao svoje ovlasti da bi se odblokirali lokalni politički zastoji, zapravo je svađalački raspoloženim stranama dao zeleno svjetlo da potpuno paralizuju upravljanje zemljom, dok su BiH civilno društvo i strane sile na to pasivno gledali sa strane.

U međuvremenu, izgledi za članstvo u Evropskoj uniji, koji je bilo podsticaj za reforme u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji, imale se malo uticaja u BiH, čiji su se polarizirovani lideri  zadovoljavali vladanjem putem korupcije, „sistema veza“ i insistirajući na etničku lojalnost. Ogorčeni javni protesti početkom ove godine su brzo zaokupili pažnju političkog establišmenta. No, protesti su se onda više-manje ugasili, a sa njima je otišla i nada za održiv i izvoran pokret za promjene, ili pak za međunarodnu inicijativu koja će inicirati početak reformi.

Poplave daju novu priliku svima da se ozbiljno pozabave pravljenjem funcionalne BiH. Čak i demonstranti, koji su prigrlili nerealnu predstavu o "građanskoj demokratiji" trebaju prilagotiti svoj pristup priznanavanjem činjenice da ne postoji zamjena za valjano funkcioniranje institucija kojima upravlljaju izabrani lideri. Njihova sljedeća kampanja trebala bi se fokusirati na izbornu pobjedu u oktobru, kada će imati priliku da zbace s vlasti vođe čiji im se rad gadi, u korist političara koji će ispuniti svoje odgovornosti. Možda će takvi izgledi prisiliti cinične i samozadovoljne BiH lidere da promijene svoj pristup.

Trajna promjena može doći samo iznutra, ali se to ne može dogoditi bez jakih katalizatora iz SAD i Europske unije. Obnavljanje potpunog nadzora spolja nije opcija. Umjesto toga, strane sile trebaju smisliti nove načine kako bi pridruživanje Evropskoj uniji postalo praktična mogućnost koja bi obezbjedila da lokalne institucije dobro funkcionišu za svoje građane. Dobre ideje za reformu bosanskog Ustava, suzbijanje korupcije i promjenu izbornih pravila trebaju doći kako izvana tako i od strane civilnog društva. Ono što nedostajaje je podsticaj za usvajanje tih reformi. 

Pravi izazov nakon poplava neće biti samo obezbjeđivanje pomoći za žrtve poplava, već i generisanje volje u Vašingtonu i Briselu za pružanje pomoći za BiH kako bi se ona pokrenula i politički. Izostajanje smionog djelovanja u ovom trenutku bi sasvim izvjesno moglo dovesti do obnavljanja međuetničkog nasilja i to u ne tako dalekoj budućnosti.


Tekst je originalno napisan i objavljen u New York Times-u. Tekst su napisali Edward P. Joseph i Srećko Latal.)

Edward P. Joseph je predavač na Johns Hopkins školi naprednih međunarodnih studija. Srećko Latal je direktor analitičke organizacije Social Overview Service, SOS i urednik za Balkansku istraživačku mrežu, BIRN, u Sarajevu, BiH.


TEKSTOVI IZ ARHIVE:

Haos u Srebrenici skrnavi sjećanje na genocid

Još jedna bosanska nevolja

Novogodišnja čestitka za 2014. iz Apsurdistana

Bosanskohercegovačka savršena oluja

Okupljanje za žetvu

Sejdić i Finci protiv Sejdić-Fincija

Naša mladež
Piše: SREĆKO LATAL