PROJEKAT PODRŽALA
AMBASADA KRALJEVINE NORVEŠKE
Valentin Inzko:

Ustav se mijenja u BiH parlamentu, a ne jednostranim odlukama entiteta

Teško je oteti se utisku da je politička klasa izgubila svaki kontakt s problemima s kojima se suočavaju obični građani. Taj jaz je očit i u političkom diskursu, koji se gotovo nikad ne bavi osnovnim i veoma ozbiljnim problemima s kojima se suočavaju obični ljudi. Rješenja za nezaposlenost, korupciju i sve lošije javne usluge gotovo nikada se ne pominju. Umjesto njih, moramo slušati o beskrajnim opsesijama "slovom" Dejtona ili "izvornim" Dejtonom.
© 2015 SOS Udruženje za društvena dešavanja
Valentin Inzko je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.
Dok se približava dvadeseta godišnjica Mirovnog sporazuma, svi se možemo složiti da je taj sporazum ljudima BiH donio prijeko potreban mir. To nikad ne treba zaboraviti. Mir nema cijene i nikada ga ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ali on je osnova, a ne konačno stanje.

Naša zajednička vizija je funkcionalna i prosperitetna BiH: država koja radi u interesu svojih građana, kao potpuno integrisana članica evroatlantske porodice. To je vizija za čiju smo realizaciju i dalje opredijeljeni, ali da bismo to postigli moramo se uozbiljiti.

Takođe smatram da bi se većina građana u BiH složila da su mnoge reforme koje su usvojene da bi se proveo Mirovni sporazum u prvih deset godina poslije rata - s ciljem reintegracije zemlje i njenih naroda i izgradnje institucija koje treba da im služe - bile impresivne. Da budem jasan, kad kažem reintegracija ili funkcionalnost, to naravno ne znači centralizacija.

Na primjer, ogromnoj većini ljudi koji su napustili svoje domove na kraju je omogućeno da vrate vlasništvo nad svojom prijeratnom imovinom. Doduše, ukupne brojke u vezi s povratkom bile su razočaravajuće i dosta toga još ostaje da se uradi prije nego što možemo reći da su vlasti u cijeloj zemlji stvorile uslove da u potpunosti prihvate povratnike. Ipak, Aneks VII Mirovnog sporazuma obezbijedio je okvir za povrat imovine, a - uz dovoljno političke volje - moguće je postići puno više.

Druge reforme koje su preduzete da bi se proveo Mirovni sporazum takođe su donijele određena poboljšanja u svakodnevnom životu: uspostava jedinstvene, stabilne bh. valute, čime je omogućeno slobodno kretanje robe; zajedničke registarske tablice, čime je omogućeno slobodno kretanje i reintegracija stanovništva; jedinstvene lične karte i savremeni pasoši, što je osnovno što je građanima omogućilo da bez viza putuju u EU; moderan sistem poreza na dodatu vrijednost, koji pokazuje impresivne rezultate u punjenju javnih budžeta. Lista je beskonačna.

Nabrajanjem ovih poboljšanja ne želim reći da je Dayton savršen. On to nije. Niti želim reći da ovoj zemlji trenutno ide onako dobro kako bi joj moglo ići. Jasno je da nije tako.

Hoću reći da je u prvih deset godina, kada je postojala dovoljna politička volja i spremnost za postizanje zdravih kompromisa, dejtonski okvir omogućio da ova zemlja postigne napredak.

Tako jednostavno nije uvjerljivo kada današnji političari upiru prstom na Dejtonski sporazum ili njegovo provođenje da bi opravdali sopstveni kontinuirani neuspjeh kada je riječ o ostvarivanju promjena koje su ovoj zemlji i njenim građanima prijeko potrebne. S obzirom na to da zemljom vlada raširena korupcija i da se, posebno mladi, suočavaju s ogromnom nezaposlenošću, jasno je da je pristup nekih političkih lidera tokom posljednih deset godina za obične ljude bio poražavajući.

Teško je oteti se utisku da je politička klasa izgubila svaki kontakt s problemima s kojima se suočavaju obični građani. Taj jaz je očit i u političkom diskursu, koji se gotovo nikad ne bavi osnovnim i veoma ozbiljnim problemima s kojima se suočavaju obični ljudi. Rješenja za nezaposlenost, korupciju i sve lošije javne usluge gotovo nikada se ne pominju. Umjesto njih, moramo slušati o beskrajnim opsesijama “slovom” Dejtona ili “izvornim” Dejtonom.

Dvadeset godina nakon zaključivanja Mirovnog sporazuma, vrijeme je da se odlučno okrenemo naprijed i da se usredsredimo na izgradnju bolje budućnosti, prvenstveno zbog mladih, od kojih mnogi nisu bili ni rođeni kada je Mirovni sporazum potpisan.

Postalo je redovna pojava u dnevnopolitičkom diskursu da se predstavnici stranaka na svim stranama fokusiraju na one elemente sporazuma koji odgovaraju njihovim kratkotrajnim političkim ciljevima i koji služe kao sredstvo za skretanje pažnje javnosti sa stvarnih problema s kojima se zemlja suočava.

Još gore, i dalje smo svjedoci pokušaja da se očigledno pogrešno tumači, odnosno krši Mirovni sporazum, uključujući i Ustav BiH. Na primjer, prema slovu Aneksa IV Mirovnog sporazuma, tj. Ustavu BiH, suverena država Bosna i Hercegovina 1995. godine prošla je kroz “izmjene svoje unutrašnje strukture”, pri čemu su ustanovljena dva entiteta, FBiH i RS, tako da svi koji pokušavaju negirati ili ignorisati postojanje entiteta koji su ustanovljeni Dejtonskim mirovnim sporazumom samo gube vrijeme. Moj odgovor njima je - pročitajte Mirovni sporazum.

Takođe, svi koji pokušavaju reći da entiteti imaju suverenitet ili državnost prema Dejtonu ili pak da se mogu otcijepiti od BiH isto tako negiraju slovo Mirovnog sporazuma. Moj odgovor njima je isti - pročitajte Mirovni sporazum.

Još jedan primjer gdje političari pogrešno predstavljaju slovo Dejtona su pravosudne institucije na državnom nivou. Neke stranke čak tvrde da država BiH nema nadležnosti u pravosudnoj sferi i da entiteti mogu jednostrano odlučiti da izađu iz pravosudne nadležnosti države. To takođe nije tačno. Država BiH, RS, opština, ili bilo koji drugi nivo vlasti može odlučivati samo o pitanjima koja spadaju pod njihovu nadležnost. A Ustav BiH jasno kaže da država, između ostalih nadležnosti, ima isključivu ustavnu nadležnost za provođenje krivičnog zakona na međuentitetskom i međunarodnom nivou, a ne entiteti. Dakle, umjesto da ugrožavaju institucije koje su tu da bi se borile protiv korupcije, treba da ih jačamo na svim nivoima. Na to treba da se vratimo dok se pitamo - šta je stvarni razlog što političari traže slabljenje institucija koje su nadležne za borbu protiv korupcije?

U demokratiji je normalno da postoje neslaganja među političkim akterima o tome kako treba da izgleda ustav.

Iz tog razloga, sam ustav objašnjava kako ga je moguće izmijeniti. U slučaju BiH on se može izmijeniti glasanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

U demokratiji je takođe normalno da postoje neslaganja među političkim akterima i institucijama o tome šta slovo ustava zaista znači u praksi.

Iz tog razloga, sam ustav obezbjeđuje mehanizam za rješavanje sporova koji proizilaze iz njega: To je Ustavni sud BiH, čije su odluke “konačne i obavezujuće”.

Takođe, Aneks X Dejtonskog sporazuma daje mehanizam za rješavanje neslaganja kod tumačenja civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je visoki predstavnik.

Navodim komplikovanije detalje Dejtonskog mirovnog sporazuma, uključujući i Ustav BiH, ali ono što želim reći je jednostavno: Dejtonski mirovni sporazum i Ustav iz Aneksa IV Mirovnog sporazuma ne mogu mijenjati jednostrano niti RS niti FBiH.

I svi koji vam kažu suprotno ne samo da vam ne govore istinu nego aktivno vode ovu zemlju u prošlost, nastojeći da ponovo otvore pitanja koja su riješena prije dvadeset godina, kako bi vama i vašim porodicama donijela mir. To je - da se blago izrazim - sramotno. Dvadeset godina kasnije, građani ove zemlje imaju pravo da očekuju od svojih političkih lidera da budu stubovi mira i stabilnosti, a ne inicijatori sporova.

Umjesto toga, treba da vam kažu zašto tokom njihovog mandata nisu napravili više prilika za zapošljavanje mladih. Takođe treba da vam kažu zašto tokom svog mandata nisu stvorili bolji životni standard za građane. Treba da vam kažu zašto nisu poboljšali lokalne zdravstvene usluge. Treba da vam kažu zašto nisu preduzeli korake da se riješi politička korupcija. Lista je beskonačna.

Sve su to oblasti koje su ponajviše u nadležnosti entiteta, pa ipak oni ne žele da brinete o ovim stvarima. Žele da vjerujete da je problem uvijek izvan njihove zone odgovornosti, tamo gdje uvijek ima neko drugi ko može da se okrivi: pripadnici drugog naroda, druge političke stranke, međunarodne zajednice itd. Međutim svakodnevni život odigrava se u opštinama i entitetima. Ako ima problema, krivce treba tražiti tu, a ne na državnom nivou. To je suviše providno.

Osim toga, oni ne žele da ih pitate zašto njihova vizija nije prerasla politiku mržnje i podjela i zašto su oni i njihovi saradnici sve bogatiji, dok su siromašni sve siromašniji.

Ne žele da ih pitate zašto više ne izvlače najbolje što se može izvući iz dejtonskog okvira kako bi napredovali s reformama i istinski se približili integraciji s EU i prosperitetu koji bi to donijelo.

Vrlo jednostavno, oni moraju promijeniti pristup i to ga moraju promijeniti iz temelja, ali da bi se to desilo, vi, javnost, morate da se angažujete više nego ikad i tražite da građani ove zemlje budu stavljeni na prvo mjesto i da problemi s kojima se suočavate vi i vaše porodice budu jedan i jedini prioritet za vaše izabrane predstavnike.

Budućnost može biti bolja, u to sam duboko ubijeđen, ali to se neće desiti bez vaše podrške i angažmana.

Preuzeto sa www.dialoguebih.net

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Nezavisnih novina (28.07.2015.). Odgovornost za informacije i gledišta iznesena u ovom tekstu isključivo leži na autoru i nužno ne izražavaju mišljenje SOS Udruženja za društvena dešavanja i donatora.